Ove nedjelje, 13. maja, proslavićemo po običaju – premijerom: „Pokondirena tikva“ Jovana Sterije Popovića, Centar za kulturu u Kolašinu,  20h. Cijena ulaznice: 1 euro. Novu predstavu pripremili su članovi Omladinskog studija KLAP-a, srednjoškolci, bez prevelike pomoći starijih kolega. Većina njih je prvi put na sceni. Uloge tumače:

Jovana Živković-Fema
Uroš Milošević- Mitar
Vuko Bulatović- Svetozar Ružičić
Anja Drašković- Sara
Mia Bulatović- Evica
Srđan Vidović- Vasilije
Matija Vujisić- Jovan
Jelena Simović- Ančica

Predstavu je režirala Anja Drašković, a rješenje za kostime, scenografiju i muziku takođe je njeno djelo. Sterijin scenario prilagođen je slici savremenog društva, a to prilagođavanje uradili su Zoran Rakočević i, takođe, Anja.

Ostatak ekipe: majstor svijetla – Davor Sedlarević, zadužen za muziku - Vladeta Bulatović, autor plakata za predstavu – Srdja Dragović. Sva ostala tehnička pomoć stigla je od starijih kolega-pozorištanaca.

Dobrodošli u pozorište – na još jednu našu rođendansku zabavu

Sve one koji propuste nastup u Novom – ili se našom predstavom oduševe toliko da žele opet da je vide – pozivamo u Kotor, u Centar za kulturu gdje ćemo igrati 14. maja; opet, u 20 sati.

Dobrodošli

Sala kolašinskog Doma kulture bila je prepuna  - karte su rasprodate nekoliko sati prije početka programa, što se u Kolašinu ne dešava često. Publika je bila zainteresovana i pažljiva; poslije predstave su stariji gledaoci pričali o svojim doživljajima iz mladosti koji su u mnogome podsjećali na ono što su glumci i  članovi KUD-a izveli na pozornici. Kako izgleda da su i pozorištanci i pjevači i igrači uživali u ovoj izvedbi, nadamo se da će program „Oj đevojko, đe ti ljeto prođe“ uskoro biti ponovo odigran, i da će priliku da ga vide imati i gledaoci u drugim gradovima Crne Gore i Srbije.

Sa predstavom „Orkestar Titanik“ ovog puta gostovaćemo u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru „Budo Tomović“. Nastupićemo u ponedjeljak, 23. aprila u 20h.

Ovo će biti naš treći nastup u velikoj sali KIC-a: prvi put smo tu igrali prije dvije godine sjajno primljenu predstavu „Odvratna drama“; prošle godine prikazali smo dramu „Profesionalac“ sa kojom smo takođe postigli veliki uspjeh a sada ćemo u Podgorici imati 14. po redu izvođenje predstave „Orkestar Titanik“.

„Orkestar Titanik“ igrali smo u tri zemlje, na četiri festivala, i osvojili gomilu nagrada. Evo koje su to nagade bile, i odakle – podsjećanje za vas koji nas redovno pratite, a preporuka za one koji do sada nijesu vidjeli ovu predstavu:

• Festival dramskih amatera Crne Gore, Bijelo Polje 2011:
• nagrada za najbolju predstavu
• nagrada za najbolju režiju
• nagrada za najbolju scenografiju.
• Festival festivala Trebinje 2011.
• Zlatna maska za najbolju scenografiju
• Repassage fest Ub 2011.
• Plaketa za najbolju predstavu u cjelini
• Smotra pozorišnih amatera „Gulini dani“, Petrovac na Mlavi
• „Gulina Plaketa“ za glumca večeri, Zoran Rakočević

Ulaznice možete kupiti na biletarnici KIC-a – koštaće 3€.

Vidimo se u ponedjeljak!

Popriličan problem predstavlja objavljivanje fotografije u totalu naše male, pretežno zelene scene na kojoj su u jednom trenutku pet ponovo pronađenih duša… a sve zbog jednog detalja u pozadini. Taj detalj, sasvim namjerno okrenut ka Njujorku, inače stvaraocu velikih iluzija današnjice, mogao se komotno okrenuti ka još par mjesta ili osoba u našem bliskom okruženju. Sa sličnim, ili pravim značenjem. Međutim, trebalo je hrabrosti da se taj detalj oličen u polnom organu na papiru jačeg pola, okrene od nas, kako je do sada bio uperen, doduše u prikrivenoj formi (50 evra za put, zaključana vrata, ”zajmljivanje ” iz prostorija, obećani autobus bez goriva, ili gorivo bez autobusa – sve je to jedan go detalj).

Nego, pošto sam ipak, čudnom igrom inata, vaspitač, neću rizikovati da ovo moje razmišljanje bude cenzurisano, zbog neprimjerenog detaljisanja, duboko uvjeren da je nedostatak istog osnovni problem u opisivanju bilo čega.

Kako god da se okreneš, uvijek ti je Kolašin pozadi. Naš mali, politikom razoren, kulturno kontaminiran (usled ovoga mu snijeg od 2 metra dođe kao umivanje), potkiven pragovima koje oni nikad nijesu prešli, umiven vodom sa kamena i iz fontane u obliku fudbalske lopte, sa 10 miliona razloga da budeš ”protiv” i još toliko godina dok shvatiš šta znači ”za”, GRAD, ponovo je uspio da preživi. Kako? Pomoću iluzije.

Stvaraoci iluzije, hipnotizeri iz Kolašinskog amaterskog pozorišta, prikazaše mi se jednom prilikom, kao što se prikazuju mnogi sveci (da se ne protumači da bogohulim) na zidovima crkava, koje plaču ili čine čuda i privlače vjernike i turiste. Oprostite mi što bijah slobodan da uporedim svece sa jednim teatrom na kraju svijeta. Na sceni nečega što bi trebalo da bude pozornica, u nečemu što bi trebalo da je Spomen–dom, ukazaše mi se siluete koje vape za slobodom, koje nude izlaz, koje traže i daju, koje vole. I tada viknuh: ”Čudo, ljudi, vidio sam čudo! Objavite! Reći ću da sam vidio! Čudo sam vidio, oni postoje, oni su tu! Oni su plakali! I te su se suze slivale niz zidine ove ruine… Evo novog Međugorja…”. Tako je počelo. Čudo za čudom, dođe i danas… A danas, kao i svako kolašinsko danas, nikad ne zna da li je bolje od juče ili je bolje kad je juče.

19. mart 2012. Sjedosmo u kombi sa detaljom u scenografiji, nas devetoro, da pokušamo da odbranimo ono što se još odbraniti dâ – NAŠ TRUD. Nije nas naš grad previše zadužio da bi smo se ”kolašinčili”, ali smo eto, kao kolateralnu štetu, odbranili i njega. Ni krivog ni dužnog.

Prešavši granicu, sa bezbroj veza da unesemo 6 kila scenografije i jedan detalj, kao i jednog glumca bez papira, ostasmo sami… Sami na međi. Ali to nam je valjda navika, da sami međimo i sami prelazimo. Zaboga, pa sve je ovo iluzija, mi zapravo i ne postojimo. Zar nijesmo, dok nam je revnosni organ reda prijetio kaznom od 3000 evra ( što bi za nas bilo taman kao potop “Titanika”), zbijali opasne šale u kombiju (što mu dođe isto kao svirka orkestra na brodu koji tone)? Stvarno, nakon nekoliko popijenih piva koja su bila stvarna, i lijepa… Nastavismo dalje. Što dalje… Kao da smo svi potajno željeli da odemo najdalje.

Bajina Bašta Draž igranja na malim scenama je neprevaziđena. Oronuli zidovi, prva faza renoviranja, tri reflektora i mnogo topline. Kako reče Hudini Tatić: ”Čak i ovakva kakva je, ima dušu koju nemaju mnoge. Osjeća se nekako trag starih zabavnih večeri, ili bioskopskih predstava…” Zato se valjda i kod nas još uvijek za Centar kulture kaže bioskop. Ljudi ga pamte iz tih, ljepših vremena. Neko u Bajinoj Bašti reče da je to predstava za djecu, pa djeca pohrliše da vide to čudo. I ostaše nakon predstave da se fotografišu sa svojim novim prijateljima! I pored detalja okrenutog ka Njujorku, i pored turskih serija i rialitija baš u vrijeme predstave, djeca ponudiše čak i svoje tetke za naše neženje i dvoženjenog neženju. ”Đeci anđeli kazuju!”, reče taj isti tip, sasvim slučajno ženjen, a sasvim namjerno glumac.

Bilo je divno piti pivo na galeriji, koja je ujedno i miks pult, i raditi predstavu. Poslušah jednog mečkara, potencijalnog vlasnika fabrike vode ili direktora škole kada mi kaza: ”Ne možeš ništa da pogriješiš!” Pa, bio je u pravu: i ne mogu. Greška bi bila da sam onog dana kada su me pozvali da radim muziku za ”Sumnjivo lice”, to odbio u skladu sa višim interesima. Sâm sam tih dana i godina bio sumnjivo lice, a imam utisak da sam to ponekad i danas. Kao što rekoh, danas je u Kolašinu relativna stvar. A mečkari su danas zabranjeni.

20. mart 2012. Sreća što postim… Inače bih se danas nagrdio sa prinudnim šefom stanice. Nešto mi, eto tako, došlo baš danas. Srce mi puno kao kombi, a fleka na srcu nastala iz onih dana skrivanja nekako mi se  zakrpi plakatom za ”Orkestar Titanik”, taman kao prozor na kombiju. Smijeh, žagor i zgarica nervoze, čisto da predstava ne bude monotona. Podupirući jedan od bajinobaštenskih šankova, čudom se obretoh u Lazarevcu…

Lazarevac Kako neke scene znaju da priprijete glumcu. Širinom, ljepotom i mrakom. Zjape u tebe, hoće da te pojedu. I to tako biva sve dok mečkar ne cimne telefonom konobara da pusti muziku, a vaspitač broji do 10 i polako uključuje svijetlo. Zeleno – do pola. Vazda li je zeleno kad ti ovaj konobar pušta muziku. To su ti detalji na koje skoro niko ne obraća pažnju.

Šteta što nijesmo mogli Kolašin preseliti u Lazarevac; to je Hari, tvoj zadatak – ako si već neki iluzionista. Otrgni par desetina naših prijatelja i š’njima ovamo, pa svi na pozornicu. Otrgni ih iz lanaca mislećih ljudi. Šta su lanci za jednog Hudinija? Kad si se mogo istrgnuti iz onih, ovi ti dođu kao lančić oko vrata.

A Lazarevac u svitanje, lijep… Lijep. Na brdu kod crkve čuje se samo frula koja upotpunjuje osjećaj da si u Šumadiji. Piči kolce, neka izmaglica se podiže, mene neka gospođa sa strahom odbija da fotografiše ispred velelepnog hrama misleći da sam manijak, a potom srećem mečkara koji se žali da ne može da uhvati wireless. Izgleda da nam konekcija obojici danas nije puna. Jedan propali otpravnik vozova traži traktor. Prebacio se na manje mašine, valjda mu je postalo jasno da od vozova koristi imaju samo vozači helikoptera – ako dobiju dnevnice. Ko je bio u Crnoj Gori zimus, shvatiće. Iako ga je željeznica dobrano potrošila, ipak mora da kupi jedan poklončić – a to ne smije da bude iluzija. Naročito djeci ne smijemo prodavati iluzije. Otpravnici iluzije prodaju samo putnicima kada im kažu da brzi u Kolašin stiže na vrijeme. Brzi iz Kolašina jedino brzo ode. Znaće to, valjda ubrzo, i jedna djevojka – djevojčica kad pođe iz Kolašina u bolji svijet. Ni sad joj nije jasno kome će dobaciti: ”Ubiceeee!”, kada sa srećom uđe u taj voz, i ode daleko. Ako slučajno i zaplače, to će biti zbog toga što njoj voz zaista stade… Ona uđe… I ode… Nema bombe, a kartu će kupiti u vozu jer u Kolašinu više nije moguće kupiti kartu. Ni za jedan pravac. Čak ni kod mečke. Od odrednica koje čine jedan grad u Kolašinu su ostali samo fontana (jer selo valjda ima bunar), Kulturno umjetničko društvo i pozorište. Rekoše mi u Vojvodini jednom da, ako neko mjesto želi da živi mora da ima fudbalski klub, lovačko udruženje i KUD. Ovo naše je neka slična varijanta. S tim što KUD putuje jedino do muzičke škole (koja ima grijanje u sali), a pozorište, zbog manjeg broja članova, nekad se snađe pa se neđe makne. Čisto da dokaže da smo još živi.

A za večeru – pača! Naravno ko ne posti. I brdo vedrog razgovora. Dva pijanca za stolom pored nas još uvijek raspravljaju o četnicima i partizanima, Srbima i Crnogorcima, prekidajući u jednom momentu komunikaciju sa onim čuvenim: ”Od danas si završio sa mnom!” Pomislih na tren da sam kući. Ujutru nas je primio gradonačelnik. Shvatih da nijesam kući. Shvatih još da smo, posredstvom iluzije, postali makar na tren dio savremenog svijeta. Pokloni nam gradonačelnik divne stvarčice, još ljepše riječi, a i mi njemu bocu loze. Za čarape nijesmo bili sigurni koji broj nosi. Naš vozač dade predlog : ”Da mu damo 50 evra”. Sve se pitah, je li malo, zaboga? Čak nas i novinari, gle čuda, pitaše kako se finansiramo, kako radimo… Pozvaše nas ljudi da opet dođemo. Iluzija ? Ili samo detaljišem.

Upeklo kad krenusmo. Podne prošlo. Tokom puta držim kratak kurs o naseljima i stanovništvu, jer prolazimo kroz krajeve o kojima sam mnogo učio. Bogata sela, njive, ljudi… Svega toga nam fali ovamo. Nekako se osjeća život. Sad zvučim kao četničko pismo iz dijaspore…

Čak ima omladine i na stajalištima za lokalne autobuse. Primiče nam se i Petrovac. I dvije vrste pečenja, a ja postim. Ajd’ što postim, nego što moram da gledam. Možda je ovaj mali od palube u pravu što prespava čitav put. Spavaj burazere, samo bih ja radije da si spavao dolje kod nas – a ovdje bio budan. Neke stvari je bolje prespavati, mada ja vjerujem da ćeš biti budan onda kada najviše bude trebalo. Sad moraš, sad nema nazad. Sad si dio nas. Preuzmi malo tereta, povedi… kolo nikada neće biti srećno ako je kolovođa uvijek isti.

Petrovac… Pa još na Mlavi. Malo mu što je Petrovac, pa bi još da je na Mlavi. Zamislim Kolašin… Na Tari.

Kako je lijepo raditi na savremenim uređajima. Tačno je ono ”bez alata nema zanata”. Detalji… Još kad Zvezda dade gol Partizanu, a tonac Partizanovac. Mislim da bi pustio krik – da je mogao. Jedan veoma važan podatak iz Petrovca je to da je direktor Centra kulture muzičar, a valjda predsjednik Opštine – glumac. Pravi. I naš je, samo što mi se čini da ima previše statista da pokriju njegovu rolu. I to se odmah osjeti. Na gotovo svakom koraku je ambijent koji vas upozorava da ste u hramu. I publika, i pomoćno osoblje… I podaci o ulaganjima u tehniku. I snimak predstave. I večera… Valjda smijem da maštam o tome da ljudi sličnog profila preuzmu i našu opštinu. Možda bi kupili nešto sa čega možemo pustiti muziku, a da ne tresemo hoće li prestati odjednom. Sad vam je valjda jasno zašto kažem da imam veću tremu kada radim svijetlo ili muziku, nego kada sam na sceni. Tresao sam i kad sam čuo da nam mijenjaju direktora Centra. Još i njega nam maknite, pa da idemo svi u ”citat otpravnika vozova”…

Iluziju obično ne možete opipati, a ono što nam, eto jada, razbi iluziju jeste jedno malo priznanje koje dobismo i ovdje, a nosimo ga kući. Velika ”Gulina plaketa” zapade našeg mečkara, da li zbog onog tužnog pogleda poslednje nade u momentu kada Hari prodaje svoje trikove za bocu rakije, ili zbog toga što je ostao da čeka, nije ni važno… On reče: ”Čisto da nijesmo džaba dolazili!”, a ja dodajem: i da ne bismo srušili tradiciju po kojoj gdje god odemo donesemo više nagrada nego što odnesemo scenografije.

U Petrovcu je Hari ubio vagon. Tim ubistvom dao je, ipak, jedan novi život. Nesvjesno ga je udahnuo u sve nas koji smo te večeri u Petrovcu maštali zajedno. I domaštali do tri bisa. Rekoše, niko nije prije nas to doživio, osim domaćina. Kupismo tako kartu kojom možemo bar nekih desetak dana putovati po sjećanjima.

U Kolašinu su ljudi ubili kulturu. Tim ubistvom dali su jedan novi život… Da ne idem u detalje…
Davor Sedlarević

Pojašnjenja:
zgarica – maličak
detalj – pogledaj sliku gore
detalj – detalj

Nakon veoma uspješne novembarske turneje tokom koje smo nastupali u Ubu, Senti, Kuli i Kruščiću, ponovo krećemo na put.
Predstavu „Orkestar Titanik“ ovog puta imaće priliku da vidi publika u Bajinoj Bašti, Lazarevcu i Petrovcu na Mlavi – 19, 20. i 21. marta, redom.

U Petrovcu na Mlavi nastupamo u okviru Smotre glumačkih ostvarenja „Gulini dani“. Osim nas, koji smo jedini predstavnici Crne Gore, nastupaju pozorišta iz Srbije, kao i po jedan pozorišni ansambl iz Hrvatske i Mađarske.

Za realizaciju ovog putovanja možemo zahvaliti dobrim sugrađanima Bojanu Zekoviću, Branislavu Jekniću, Marti Šćepanović, Mladenu Bulatoviću i Igoru Tatiću, a za pun rezervoar goriva i Opštini Kolašin

Predstavu su po tekstu Mira Gavrana režirali Đorđije Tatić i Zoran Rakočević, a pored njih uloge tumače Jelena Đukić, Ksenija Rakočević i Vuko Bulatović.

Vidimo se u pozorištu! ]]> http://klap.me/100-godina-pozorisnog-zivota-u-kolasinu-%e2%80%9ecehov-je-tolstoju-rekao-zbogom/feed/ 0 http://klap.me/%e2%80%9erepasaz-fest%e2%80%9d-i-vojvodjansko-putovanje-%e2%80%9eevo-kako-je-to-bilo%e2%80%a6%e2%80%9d/ http://klap.me/%e2%80%9erepasaz-fest%e2%80%9d-i-vojvodjansko-putovanje-%e2%80%9eevo-kako-je-to-bilo%e2%80%a6%e2%80%9d/#comments Thu, 01 Dec 2011 10:27:15 +0000 sonja http://klap.me/?p=423 Predstava „Orkestar Titanik”.
Režija – Zoran Rakočević; tekst – Hristo Bojčev.

Igraju : Nikola Šćepanović u ulozi Meta, Jovan Braco Popović kao Luko, Đorđije Tatić kao Hari Hudini, Zoran Rakočević glumi Doka, a u ulozi Ljupke našla se (i odlično snašla) Anja Drašković koja je zamijenila Anđeliju Rodnović. Anja je donijela lik Ljupke na svoj način, u skladu sa svojim karakterom i temperamentom, dajući predstavi novi ton i drugačiji ritam.

Za svjetlosne efekte u predstavi pobrinuo se Srđa Dragović, a za muziku Danilo Novaković. Vozač Ivan Begović bio je zadužen za kombi i veliku prikolicu Crvenog krsta, koju smo za ovu priliku pozajmili da bi odvezli scenografiju. Osim Crvenog krsta, izvođenje ovog putovanja pomogli su lično Marta Šćepanović, Centar za kulturu i Igor Tatić iz JP Komunalnog. Turneju je pomogao i OO Nove srpske demokratije.

Sa ovom predstavm smo učestvovali na „Repassage” („Repasaž”) festivalu na Ubu kod Valjeva, gdje se okupljaju najbolja amaterska ostvarenja iz zemalja bivše Jugoslavije. Kako je i ove godine KLAP trijumfovao na Festivalu dramskih amatera u Bijelom Polju, zaslužili smo da se osim na trebinjskom „Festivalu festival” pojavimo i na „Repasažu”. Ovaj festival organizuje se u čast glumačke legende Raše Plaovića i dramaturga Aleksandra Popovića koji su rođeni na Ubu.

Na okruglom stolu organizovanom poslije predstave koji je vodio poznati reditelj Miroslav Trifunović predstava je dobila odlične kritike. Epilog je bio jasan – neka od nagrada. Na proglašenju, nekoliko dana kasnije, pokazalo se tačnim da je predstava ostavila jak utisak na publiku i žiri na čijem je čelu bio čuveni dramski pisac, profesor Predrag Perišić: „Orkestar Titanik” proglašen je najboljom predstavom „Repassage festa”. Ovim je naše pozorište ušlo u istoriju festival na Ubu, kao prvo prvonagrađeno pozorište iz Crne Gore. Glumačke nagrade osvojilo je pozorište iz Kule, kao i nagradu za najbolju scenografiju, dok je nagradu za najbolju režiju osvojio režiser iz Slovenije.

Iako tek četvri po redu, Repasaž fest je postao značajan kulturni događaj u regionu, a potvrda za to je i odziv predstava iz zemalja u okruženju. Festival nije održan 2009. godine zbog svinjskog gripa, a baš tada je Kolašinsko pozorište trebalo da nastupi na Ubu sa svojom “Odvratnom dramom”. Na zatvaranju ovogodišnjeg Festivala govorio je ministar kulture Srbije, Predrag Marković, koji je na zahtjev režisera nagrađene predstave Zorana Rakočevića obećao da će svog crnogorskog kolegu podsjetiti da Pozorište u Kolašinu postoji. Publika se glasnim aplauzom, na samom kraju festivala, složila sa ovakvim zahtjevom.

Dobili smo i dvije knjige od novinara Radovana Puletića. Ovaj autor živi i radi u Ubu, ali s ponosom ističe da je „iz Gornjeg Lipova”, kako se i potpisao u posveti našem pozorištu.

Poslije učešća na „Repasažu”, pozorište je u sklopu mini-turneje nastupilo sa „Orkestrom” još u tri grada u Vojvodini. Bili smo više nego ugošćeni u Kruščiću, Kuli i Senti.

Domaćini našeg gostovanja u Kruščiću bili su tamošnji Kolašinci, direktor KUD-a Kruščić Slavko Vlahović, kao i Kolašinka Milica Tapušković, ali i njihovi prijatelji i sugrađani koji su nas dočekali kao Tita. Poveli su nas k sebi kućama, gdje su nas ugostili kao najbliže rođake; kod njih smo spavali, kod njih smo ručali i osjećali se kao u svom domu. Osjetila se ta želja dragih Kruščićana da svoje Kolašince dočekaju kako treba. Pošto pozorište nema sredstava za grijanje, veliki broj kalorifera i peći grijao je salu u kojoj je predstava izvedena, svlačionice, prostorije kluba u kojima je glumcima iz Kolašina priređena večera i zabava. Susreli smo u Kruščiću mnoge Kolašince, časne starine, koji u sebi još gaje onu dušu brda iz kojih potiču. „Nijesam dvadeset godina bio u mom gradu, od kako sam se penzionisao. Tamo mi je sestra, kuća, sve… Još jednom da odem, pa mogu i umrijeti”, na ispraćaju nam je poručio stari Kolašinac.

Naše prijateljstvo sa Kulskim pozorištem, još od ljetos sa Trebinjskog festivala, gdje su pobijedili sa sjajnom predstavom „Zla žena”, pomoglo nam je pri ugovaranju gostovanja u njihovom gradu. Pozorište u Kuli nas je kupilo svojom patinom starog pozorišta, dasaka koje su nosile bezbroj imena, monologa, zapleta i dramskih sukoba. Šmek iskonskog teatra, staro drvo, puna osvijetljenost, razbacana scenografija po bini, sve nas je vratilo u razmišljanje da bismo možda jednog dana mogli ovo isto imati u svom gradu. Status pozorišta, status radionice koja proizvodi čaroliju za svoj grad, status koji već godinama zaslužujemo. Direktor Kulturne scene Kula, ujedno i glumac Kulskog pozorišta, Kamenko Bertić, zajedno sa svojom složnom ekipom, uložio je sva raspoloživa sredstva da dođemo kod njih i odigramo „Titanik”. I kao da je znao da ćemo željeti da se što više zadržimo u ovom hramu Talije i Melpomene, smjestio nas je u mali improvizovani „stančić” koji se nalazi u samom Pozorištu, kraj kabine za puštanje muzike i svijetla. Tu i inače ugošćavaju profesionalne glumce i režisere.

Sljedećeg dana nastupli smo u Senti. Prijateljstvo sa Senćanima postoji već dvije godine, jer njihova Kamerna scena svojim sjajnim predstavama uveliko oduševljava trebinjsku publiku. Još se pamti njihova „Izbiračica” kojom su sredinom devedesetih pobijedili na festival u Trebinju. Dugogodišnji režiser ovog pozorišta Branko Vučetić, čovjek iz naših krajeva, zatim direktor Nebojša Basarić, kao i brojna ekipa koja u ovoj maloj “manufakturi” proizvodi godišnje i do osam predstava, priredili su Kolašincima doček kakav se pamti. Pošto je predstava zabilježila svoj deveti, za ovu turneju posljednji nastup sa „Titanikom”, i priredila publici jednu od najuzbudljivijih atmosfera od kada se igra, domaćini iz Sente su organizovali druženje koje je „začinio” lokalni bend sa dva sjajna ženska vokala. Senta će nam uvijek ostati u sjećanju po izvođenju predstave tokom koje se osjetilo zajedničko disanje glumca i gledaoca, koji su oteli od našeg talenta srž, a od Bojčevljevog teksta istinu. Posebno ponosni na svoj uspjeh bili su glumci, jer su u ovom domu koji svojim izgledom odaje otmjenost i duh renesanse, našli atmosferu potrebnu za pravo izvođenje jednog teksta apsurda, što je fantastični auditorijum pogodilo u centar.

Kolašinsko amatersko pozorište, koje postoji u okviru NVO Roditelji za učenike, i dalje se nada da će u svom gradu dobiti status koji zavređuje, da će moći da računa na finansije iz opštinskog budžeta, te da će državne institucije kulture naći način da pomognu dramski amaterizam u Crnoj Gori. Predstava „Orkestar Titanik” jeste sufinansirana od strane Ministarstva kulture i medija, ali to je jedini novac koji je od ove institucije pozorište dobilo od svog osnivanja – što je izuzetno malo, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da smo se na međunarodnom festivalu kakav je bio „Repasaž fest” takmičili sa pozorištem iz inosranstva čiji je budžet za jednu predstavu mnogo puta veći od našeg sedmogodišnjeg budžeta. Nadamo se da će nas i ljudi iz Crne Gore, iz Centara za kulturu naših gradova pozvati da gostujemo, jer bez obzira na veliki uspjeh naših predstava („Banović Strahinja”, „Odvratna drama”, „Profesionalac”…) Kolašinsko amatersko pozorište često pred sobom ima zatvorena vrata kada su nastupi u našoj zemlji u pitanju.

Priča o putovanju, festivalu, vojvođanskoj turneji… slijedi. Kad se naspavamo i odmorimo