Predstava “Čehov je Tolstoju rekao zbogom” postavljena je kao psihodrama koja vas na intrigantan način vodi kroz “Tolstojev svijet”, kroz njegov susret sa mladim ruskim piscem Čehovom i njegovom ženom glumicom Olgom Knipper, kroz odnos sa njegovom desnom rukom i ženom koja je svakako zaslužna za njegovu vječnu slavu, suprugom Sofijom, njegov odnos prema životu i ljudskom rodu. Pitanja prijateljstva, braka, crkve i ruske književnosti na sceni doživljavaju sukob dviju interpretacija, klasične i savremene.

I tako, ušunja se teatar apsurda i u naš grad. Kao da nam apsurda fali! Predstava „Orkestar Titanik“ rađena je po tekstu bugarskog dramskog pisca Bojčeva, nekada kandidata za predsjednika te države, i dobitnika velikih evropskih priznanja za pozorišni rad.

Ušunja se i Pink Flojd u naše pozorište. Psihodelija „naše misli“ najbolje je da bude pokrivena psihodeličnim notama koje su ostavile neizbrisiv trag u istoriji muzike i svemira. Mreža metalnih šina koja je zarobila kartu Evrope, stoji naspram pežorativa koji su zarobili naše male groteskne tranzicije. Mi vidimo nekakav svijet!

I bilo je vrijeme za jednog, na primjer, Kovačevića! Predstava koju mnogi upoređuju sa filmom, čiji je tekst, po istoj priči, pisao isti autor… Snežanino čitanje njegovih likova urodilo je plodom – nesrećne sudbine ovih ljudi zaokružene su na sceni, još kad im se doda šarm naših glumaca. Teja je drugačiji, nesrećan u svom baksuznom životu, Luka je drugačiji, nesrećan u svojoj porodičnoj sagi, Marta je drugačija, nesrećna u svojoj intimnoj tragediji… Razotkrivanje lične nesreće pred očima gledalaca nosilo je u sebi i lične doživljaje ovih likova, tako da su suze u predstavi obostrane, i one na sceni, i one u gledalištu. Samim tim, to su iskrene suze, jer si jednog momenta, kao učesnik, zaista uvučen i izgubljen u priči „Profesionalca“, među Tejinim slikama na zidu, koje evociraju prošlo…

Predstava urađena u saradnji sa Pozorištem „Fama“ iz Mojkovca.

Prva naša saradnja na projektu „pravljenja“ predstave, i to sa susjednim Mojkovcem. Đole i Zoran su puna dva mjeseca putovali na probe, stekavši odličnu kondiciju u stopiranju i penjanju do uzvišenja na kom se nalazi tamošnji Dom kulture.

Probe su rađene intezivno, uz veliki broj ponavljanja i mnogo rada, tako da je u kratkom vremenskom roku završen ogroman posao. Morali smo žuriti jer je Lola morao u septembru da se vrati na posao u Banja Luku, u profesionalno pozorište. (Blago njemu!)

Kako to Sneža voli da kaže – ovo je ,,SVEvremen tekst“. Predstava je rađena sa uglavnom debitantima, srednjoškolcima i traje nešto oko 3 sata. Izvedena je povodom malog jubileja – pola decenije postojanja Kolašinskog amaterskog pozorišta.

Pravo je bilo zadovoljstvo prepunoj sali Centra za kulturu da prati mlade ljude od 16 do 18 godina, potpomognute sa par iskusnih glumaca. I pritom je još bilo sjajno što je svako iz publike imao svog favorita na sceni. Naravno, svi se slažu da je briljantna bila Ministarka Iva, koja nije ni kap energije izgubila u beskonačno dugom tekstu, ni u kao kamen čvrstoj koncentraciji. Ni dinamike nije izostalo, tako da se u jednom momentu skoro 20 glumaca nalazi na sceni…

Naravno, glavnu ulogu, lik Obrena, odmah je režiser dodijelio sebi, jer interesovanje za Panićev tekst proisteklo je upravo zbog Obrenovog lika koji mu se učinio izazovnim, obzirom da je odmah projektovao tu rolu na jednog kolašinskog „Obrena“, na njegove brojne funkcije, kružoke kvaziintelektualaca u kojima se kreće i na njegovo fingirano građanstvo. Stoga je prvi režiserski zahvat i bio promijeniti Obrenovo prezime, iz Panićevog „Mijajlović“ u kolašinsko Vujisić. Zbog svih svojih socioloških i ličnih frustracija, on odlazi psihijatru, što je krik pomodarstva u njegovom sistemu, ali zaista i nužan slijed događaja pucanja njegovog neodrživog sistema. Naizgled miran, staložen, odista stručan i, kao pravi psiholog spreman je da sasluša i razgovara. Doktor saslušava Obrena, njegova jadanja, prati njegovo posrnuće i „susret sa jednim drugim Obrenom“, koji je ustvari onaj pravi, onaj koji je postojao prije vještačke nadogradnje sopstvenog života, i tu puca… Doktor je čovjek okrenut nacionalizmu, crkvi, ljubavi prema svom narodu, pa u predstavi dolazi, na samom kraju, do sukoba dvije ličnosti, dva karaktera, dvije koncepcije života. Slomljen, ogoljen, bez nailaženja na sagovornikovo razumijevanje, Obren završava svoju posjetu kao najtragičnija groteska, i pristaje na hipnozu koju će doktor izvesti, i koja košta izvjesnu svotu novca. Predstava se završava riječima koje on izgovara u hipnotisanom stanju: „Ja sam građanin, ja sam građanin, građanin…“

Ova predstava se može nazvati i autorskom, u smislu da je režiser dao jedno novo čitanje poeme „Oblak u pantalonama“, a uz sve to pobjegao od socijalnog problema sa kojim se Majakovski nosio. Futuristička strana poeme je suzbijena, da bi se mjesta dalo njegovoj drugoj, intimnoj i emotivnoj strani, koja se obračunava sa svijetom, sa svojim ličnim prikazama i demonima koji mu muče dušu, sa voljenom ženom, sa bogom, a na kraju i sa samim sobom, potegavši hladno oružje.

Poznatu Kočićevu paradigmu kolašinska publika je mogla pogledati u jednom klasičnom izvođenju Pozorišta. Što zbog paralele sa današnjim stanjem gdje „glavati gospodini“ mogu zbog „jazavca“ malim običnim ljudima zagorčavati živote, a što i zbog komične i dovitljive Štrpčeve prirode, predstava je dva puta napunila salu Doma kulture.

Predstava „Conekt, bolan, conekt“ je prvi autorski projekat Pozorišta, rađen po tekstu i režiji Darka Drljevića, imena svjetske karikature, predsjednika Udruženja karikaturista Crne Gore i dobitnika preko 60 međunarodnih nagrada za karikaturu.

Premijerom predstave otvorena je prva Međunarodna izložba karikature u Kolašinu (koja se više ne održava u ovom gradu!!!). Premijera je ustvari bila monodrama sa jedinim likom, Mirašem, kojem su u reprizi kasnije dodata još dva lika, stari roditelji, kako bi se upotpunila priča o generacijskom jazu među njima, jer centralna tema predstave i jeste drugačiji pogled različitih generacija na modernu nauku i tehnologiju.

Ova „domaća“ komedija ima jednu vrlo zanimljivu fabulu, koja je, na prvu loptu, pa sve do zatvaranja zavjese, osvojila srca kolašinske publike. Preljuba je uvijek bila ugaona tema dobre komedije, a tek kad se odvija na domaćem seoskom terenu, na šušti, sijenu, starom madracu… Komšinicu je uhvatio pljusak dok je bila u polju, pa je spas našla u prvoj kući na koju je naišla, a u kojoj je, na (ne)sreću bio sam domaćin…