Naravno, glavnu ulogu, lik Obrena, odmah je režiser dodijelio sebi, jer interesovanje za Panićev tekst proisteklo je upravo zbog Obrenovog lika koji mu se učinio izazovnim, obzirom da je odmah projektovao tu rolu na jednog kolašinskog „Obrena“, na njegove brojne funkcije, kružoke kvaziintelektualaca u kojima se kreće i na njegovo fingirano građanstvo. Stoga je prvi režiserski zahvat i bio promijeniti Obrenovo prezime, iz Panićevog „Mijajlović“ u kolašinsko Vujisić. Zbog svih svojih socioloških i ličnih frustracija, on odlazi psihijatru, što je krik pomodarstva u njegovom sistemu, ali zaista i nužan slijed događaja pucanja njegovog neodrživog sistema. Naizgled miran, staložen, odista stručan i, kao pravi psiholog spreman je da sasluša i razgovara. Doktor saslušava Obrena, njegova jadanja, prati njegovo posrnuće i „susret sa jednim drugim Obrenom“, koji je ustvari onaj pravi, onaj koji je postojao prije vještačke nadogradnje sopstvenog života, i tu puca… Doktor je čovjek okrenut nacionalizmu, crkvi, ljubavi prema svom narodu, pa u predstavi dolazi, na samom kraju, do sukoba dvije ličnosti, dva karaktera, dvije koncepcije života. Slomljen, ogoljen, bez nailaženja na sagovornikovo razumijevanje, Obren završava svoju posjetu kao najtragičnija groteska, i pristaje na hipnozu koju će doktor izvesti, i koja košta izvjesnu svotu novca. Predstava se završava riječima koje on izgovara u hipnotisanom stanju: „Ja sam građanin, ja sam građanin, građanin…“