O poslednjem putovanju naše klape, o pozorištu, gradu i iluzijama ovoga puta detaljiše Davor Sedlarević. Uživajte!
Popriličan problem predstavlja objavljivanje fotografije u totalu naše male, pretežno zelene scene na kojoj su u jednom trenutku pet ponovo pronađenih duša… a sve zbog jednog detalja u pozadini. Taj detalj, sasvim namjerno okrenut ka Njujorku, inače stvaraocu velikih iluzija današnjice, mogao se komotno okrenuti ka još par mjesta ili osoba u našem bliskom okruženju. Sa sličnim, ili pravim značenjem. Međutim, trebalo je hrabrosti da se taj detalj oličen u polnom organu na papiru jačeg pola, okrene od nas, kako je do sada bio uperen, doduše u prikrivenoj formi (50 evra za put, zaključana vrata, ”zajmljivanje ” iz prostorija, obećani autobus bez goriva, ili gorivo bez autobusa – sve je to jedan go detalj).
Nego, pošto sam ipak, čudnom igrom inata, vaspitač, neću rizikovati da ovo moje razmišljanje bude cenzurisano, zbog neprimjerenog detaljisanja, duboko uvjeren da je nedostatak istog osnovni problem u opisivanju bilo čega.
Kako god da se okreneš, uvijek ti je Kolašin pozadi. Naš mali, politikom razoren, kulturno kontaminiran (usled ovoga mu snijeg od 2 metra dođe kao umivanje), potkiven pragovima koje oni nikad nijesu prešli, umiven vodom sa kamena i iz fontane u obliku fudbalske lopte, sa 10 miliona razloga da budeš ”protiv” i još toliko godina dok shvatiš šta znači ”za”, GRAD, ponovo je uspio da preživi. Kako? Pomoću iluzije.